Od jučer do danas: epidemije u Dubrovniku

Dubrovnik se ovih dana ne susreće s prvom epidemijom. Opće je poznato da je kroz njega prošla i kuga, no to nije jedina epidemija s kojom se Dubrovnik susreo u prošlosti.

Mnogo prije nego što je kuga dospjela na naše prostore, Dubrovčani su se susreli s neobično odjevenim ljudima koji su bili prepoznatljivi po svojim drvenim čegrtaljkama. Ti su ljudi bili gubavci koji su bili protjerani iz svojih domova. Neki su bili smješteni u leprozij, no za neke ne bi bilo mjesta pa su tražili utočište u napuštenim kućama ili osamljenim mjestima. Bili su osuđeni na samoću, glad, u konačnici i smrt. Unatoč tome što su obolijevanjem postajali građani drugog reda i gubili sva građanska prava, Dubrovčani su se za njih i brinuli. Često su im stavljali hranu, odjeću i novac na vrh štapa jer bez njih ne bi mogli preživjeti.

Srednjovjekovnu kugu možemo usporediti s današnjom pandemijom. Svijet je u panici zbog virusa koji se širi brže nego ikad prije. Skoro kao da smo u nekakvom znanstenofantastičnom filmu koji bi na IMDB-u dobio dvije zvijezdice, ali sada je to naša stvarnost koja ostavlja strašne poslijedice. Stanje je toliko rizično da su sva događanja otkazana, sve škole zatvorene, većina ljudi radi od kuće, ali najgora je panika koja utječe na ljude. Ne razmišljaju racionalno. U jednu ruku, to potpuno razumijem. Svatko želi zaštititi sebe i svoju obitelj, ali u ovakvim situacijama mislim da bi trebali misliti i na sve ljude oko sebe, ne samo na svoje voljene. Koliko god mi pazili, opet ovisimo jedni o drugima. Ljudi za vrijeme lepre, kuge i svih ostalih smrtonosih epidemija koje su poharale Dubrovnik u srednjem vijeku nisu imali trgovine i supermarkete koje mogu isprazniti za tren oka i zaključati se u svoja četiri zida. Nije sve bilo baš tako jednostavno. Nije ni danas, ali zasigurno imamo bolje uvjete i tehnologiju, koja nam bar jednom može koristiti za nešto drugo osim za surfanje. Ljudi koji bi najviše trebali biti u najvećoj panici, koji rade u bolnicama i na terenu, ne daju da taj strah utječe na njih. Oni spašavaju svih nas.

Mi koji ne radimo u bolnicama, nismo u svakodnevnom susretu s oboljelima i nismo rizične skupine, možemo i trebamo napraviti nešto i pomoći ljudima kojima jedan susret s tim virusom znači kraj. Budimo odgovorni, budimo oni Dubrovčani koji pomažu! Možda nas ovo svih nauči odabirati prioritete da bismo sutra živjeli u boljem svijetu. Sve ovisi o nama.

Marijana Kriste, 1. d

Photo: Marin Frka, 3. f

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s